Predgovor hrvatskomu izdanju
Impresum
Izvornik
Suradnja i potpora
Uvodna riječ
Predgovor češkomu izdanju
Nastanak rječnika
Što rječnik sadržava?
Specifičnosti hrvatskoga prijevoda
Objašnjenje kratica za citirane izvore
Objašnjenje kratica u hrvatskom stupcu
Komu je rječnik namijenjen?
Kako doći do rječnika?
Upute za korištenje rječnika
RječnikRJEČNIK
DIZAJN I PROGRAMIRANJE
NOVENA d.o.o.
Hidra
www.hidra.hr

Četverojezični rječnik prava Europske unije namijenjen je, u prvom redu, prevoditeljima pravne stečevine Europske zajednice (acquis communautaire) na hrvatski jezik. Budući da je riječ o vrlo opsežnom korpusu pravnih tekstova primarnoga, ali i sekundarnoga zakonodavstva Europske unije, na tom će zadatku raditi velik broj prevoditelja. Stoga je izuzetno važno da se svi pravni dokumenti prevedu jednoznačno i nedvosmisleno. Takva se jednoznačnost može postići samo dosljednom i ujednačenom uporabom dogovorenoga pravnoga i ostaloga stručnoga nazivlja koje se javlja u aktima obuhvaćenima pravnom stečevinom Zajednice. Poznato je da je svrha toga zadatka upravo približavanje nacionalnih zakonodavstava zakonodavstvu Europske unije. Pri tome valja paziti i na to da se pravni nazivi koji odgovaraju pravnim pojmovima EU-a ne smiju automatski tumačiti jednako kao i nacionalni pravni nazivi, pa se stoga pri stvaranju odgovarajućega novoga ili prilagođenoga nazivlja ulažu svjesni napori da ono bude jasno i transparentno - i u europskom i u nacionalnom pravnom kontekstu. Ovim se rječnikom, dakako, nisu mogli obuhvatiti svi pravni nazivi koji će pravnicima i prevoditeljima biti potrebni u dugotrajnom procesu približavanja i usklađivanja zakonodavstava, a može se očekivati da će neki od njih s vremenom biti prilagođeni ili zamijenjeni drugima. No, postojanje ovakva rječnika trebalo bi pridonijeti sustavnosti takvih terminoloških procesa.

Terminološke potrebe stvaranja odgovarajućega nazivlja na hrvatskom jeziku u potpunosti će se razotkriti tek tijekom prevođenja cjelokupne pravne stečevine Zajednice na hrvatski jezik i hrvatskoga zakonodavstva na engleski ili ostale jezike Europske unije. Republika Hrvatska, odnosno neke njezine institucije - ponajprije Ministarstvo za europske integracije i Hrvatska informacijsko-dokumentacijska referalna agencija (HIDRA) - pravodobno se počela pripremati za taj zadatak. S tim je ciljem već izrađeno nekoliko priručnika kojima se uspostavlja odgovarajuće strukovno nazivlje (hrvatski prijevod Pojmovnika Eurovoc i njegova višejezična verzija u izdanju HIDRA-e, te Glosar Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i Priručnik za prevođenje pravnih akata Europske unije u izdanju spomenutoga ministarstva).

Budući da su se već brojne države tijekom priprema za pristup Europskoj uniji suočile s istim zahtjevima, logičnim se učinilo osloniti na njihovo iskustvo. Ovaj je rječnik tako nastao kao hrvatski prijevod češkoga Četverojezičnoga rječnika prava Europske unije. U njemu se iscrpno (oko 5000 natuknica) nastoji obuhvatiti leksik najvažnijih dokumenata primarnoga zakonodavstva EU-a pa izabrana građa znatno prelazi okvire onoga što bi se u užem smislu moglo nazvati terminološkim i zahvaća različite leksičke sveze i općejezične elemente koji će zbog njihova česta pojavljivanja u jeziku europskoga zakonodavstva biti zanimljivi pravnicima i prevoditeljima pravne stečevine Zajednice u najširem smislu. U hrvatskom je izdanju češki jezik zamijenjen hrvatskim pa se u njemu pravno i drugo nazivlje primarnoga zakonodavstva EU-a navodi na engleskom, hrvatskom, francuskom i njemačkom jeziku. Koncepcija češkoga izvornika opisana je u prijevodu predgovora tomu rječniku.

Hrvatsko se izdanje, međutim, od te koncepcije nužno ponešto udaljilo. Valja istaknuti da je izvornik nastao na osnovi već postojećih prijevoda temeljnih osnivačkih ugovora i drugih pravnih akata primarnoga zakonodavstva EU-a, pa su engleske, češke, francuske i njemačke istovrijednice uspostavljene tako što su se odgovarajući leksemi ili leksičke sveze iz četiriju jezičnih verzija (a u pristupu EU-a svi se oni smatraju jednakovrijednim izvornicima) jednostavno izolirali iz tekstova na tim jezicima i poredali jedni uz druge. Kako bi se zajamčilo kontekstualno razumijevanje svih navedenih izraza, u petom se stupcu navode točni podaci o izvorima (ugovorima ili drugim aktima) i konkretnom kontekstu za svaku rječničku jedinicu. Rezultat je takva postupka da engleskomu nazivu nisu uvijek nužno pridruženi najadekvatniji nazivi u ostala tri jezika, već oni koji se u odgovarajućim verzijama dokumenta doista i nalaze. Drugim riječima, strože leksikografski gledano, oni se (ni formalno, pa ponekad ni sadržajno) ne doimlju uvijek kao idealni raznojezični sinonimi jer se u tekstovima ugovora i drugih akata njihovo preciznije značenje oslanja na šira kontekstualna sredstva i konkretno sintaktičko okruženje.

Budući da za pravne izvore EU-a iz kojih se crpi građa za ovaj rječnik još ne postoje službeno ovjereni hrvatski prijevodi, priređivači hrvatskoga izdanja našli su se u znatno drukčijem položaju. Ponuđena terminološka rješenja morala su udovoljiti višestrukim, često teško spojivim zahtjevima. Ovdje stoga valja preciznije obrazložiti izbor i način prezentacije građe u hrvatskom izdanju.

Engleski je jezik izabran kao polazni jer se pretpostavlja da će se najveći dio pravne stečevine Zajednice prevoditi upravo s toga jezika. Mnogi argumenti upućuju na to da izbor engleskoga jezika kao izvornoga nije uvijek najsretniji, a u ovom je rječniku to lako uočiti po tome što se francuska i njemačka rješenja često uvelike razlikuju od onih na engleskom jeziku. Razlog je tomu što su dokumenti koji čine korpus za ovaj rječnik uglavnom izvorno napisani na francuskom jeziku pa su sve druge verzije ustvari prijevodi, bez obzira na to što ih EU smatra jednako autentičnima. Engleski je jezik, k tomu, postao službenim jezikom Europskih zajednica tek punih dvadeset godina nakon osnutka prve od njih, u konceptualnom je smislu najudaljeniji od pravne podloge europskoga zakonodavstva, a u jezičnom pogledu stoga i najneprecizniji. No, prevlast engleskoga jezika danas je neupitna činjenica koja se manifestira i tako što se većina zemalja koje se pripremaju za pristup Europskoj uniji ili se u nju upravo primaju priklanja prevođenju pravne stečevine primarno s engleskoga jezika. Ovim smo rječnikom stoga pokušali neutralizirati i moguće opasnosti takva pristupa.

Prva je verzija rječnika prevedena s engleskoga jezika, no do konačnih se rješenja došlo dugim i mukotrpnim pravno-jezičnim usklađivanjem s francuskim i njemačkim ekivalentima koji su vrlo često upravo i omogućili preciznije prevođenje konkretnih naziva pridruženih načelno zajedničkim pojmovima. Trebalo je, osim toga, voditi računa i o tome da se svaka od rječničkih natuknica ili podnatuknica odnosi na konkretnu pojavu te riječi ili sveze i značenjski realizira u sasvim određenom kontekstu, pa je hrvatski prijevod morao istodobno korespondirati i s tim kontekstom i s ekvivalentima na ostalim jezicima. Zbog takvih su ograničenja morali biti učinjeni i stanoviti ustupci koje će korisnici rječnika zacijelo znati na odgovarajući način prepoznati.

Tijekom rada uzele su se u obzir i još neslužbene i neredigirane verzije Ugovora o osnivanju Europske ekonomske zajednice i Ugovora o Europskoj uniji, a vodilo se računa i o tome da ponuđena prijevodna rješenja gdje je god to moguće budu u skladu s već spomenutim postojećim priručnicima za prevoditelje. Usput rečeno, hrvatski prijevodi odgovarajućega zakonodavstva EU-a smatrat će se službenim verzijama tek kad budu objavljeni u Službenom listu EU-a.

Rječnik je organiziran u pet stupaca. Prvi je stupac engleski, a slijede hrvatski, francuski i njemački. U petom se stupcu navode podaci o pravnom instrumentu EU iz kojega je izraz preuzet. Treba napomenuti da je izvornik većim dijelom izrađen na osnovi tada važeće (tzv. maastrichtske) verzije osnivačkih ugovora iz 1992. godine. Pokušaj da se dodaju i podaci koji bi odgovarali tzv. amsterdamskoj pročišćenoj verziji ugovora, aktualnoj u vrijeme izrade hrvatskoga izdanja rječnika, nije se pokazao produktivnim jer su mnogi dokumenti doživjeli strukturalne, pa i sadržajne promjene. Konkretno, zbog promjene teksta stanovitih odredaba, izostavljanja pojedinih članaka i njihova različitoga obrojčavanja, neki se navedeni nazivi ili opći pojmovi, inače česti u ugovorima (osobito u Ugovoru o osnivanju EZ-a iz kojega potječe vrlo velik broj obuhvaćenih naziva), više ne javljaju u navedenim člancima ili dokumentima. Navođenje novih primjera za sve takve slučajeve razumijevalo bi preveliko zadiranje u izvorni oblik rječnika pa stoga stupac s navodima o mjestu pojavljivanja odgovara češkomu izvorniku i ponekad je tek orijentacijske naravi. Priređivači hrvatske verzije vodili su, međutim, računa o tome da se hrvatskim prijevodima jasno prenesu sva kontekstualna značenja izvornih citata, a gdje je to bilo logično, tj. uz natuknice koje nisu eksplicitno vezane uz kontekst konkretnoga dokumenta, dodani su prijevodi i za druga česta značenja danih leksičkih jedinica relevantna u širem kontekstu prevođenja zakonodavstva o kojem je riječ.

Engleski se nazivi navode abecednim redom pa se kod višečlanih natuknica najprije daje osnovna riječ, a zatim ponavlja cijeli izraz. Taj se postupak ponekad primjenjuje i u francuskom odnosno njemačkom stupcu, no ne sasvim dosljedno. Svi jezici osim hrvatskoga zbog ekonomičnosti prezentacije u podnatuknicama (višerječnim leksičkim svezama) umjesto glavne natuknice rabe crticu. U polazišnom, engleskom jeziku najprije se navode podnatuknice koje počinju crticom, a dalje abecednim redom nižu ostale podnatuknice. Da bi se izbjegle stanovite nesustavnosti izvornika te da bi hrvatske istovrijednice bile što jasnije istaknute, u hrvatskom se stupcu one uvijek navode u punom obliku. Jedna od prednosti takva pristupa jest i lakša dostupnost odgovarajućih naziva u elektroničkom obliku rječnika. U hrvatskom se stupcu stoga za različita značenja pojedinoga naziva ne rabe brojčane oznake osim u slučajevima kada se isti engleski izraz u hrvatskom jeziku ostvaruje kao dvije vrste riječi (npr. kao imenica i kao glagol).

Hrvatska natuknica navodi samo osnovna ili najčešća značenja (engleskoga odnosno odgovarajućega francuskoga i njemačkoga naziva ili općejezičnoga izraza) vezana uz zadani kontekst. To znači da se u podnatuknicama mogu javiti i različiti semantički ostvaraji iste natuknice. Drugim riječima, u osnovnoj se natuknici ne navode sve njezine realizacije iz pridruženih kolokacija, već samo one koje se u značenjskom smislu mogu smatrati nosećima ili pak najpreciznije odgovaraju kontekstu u kojem se same natuknice javljaju (naznačenom u petom stupcu).

Za jedno se značenje u hrvatskom jeziku u načelu nastoji ponuditi jedan prijevodni ekvivalent, a kosa se crta (/) rabi samo onda kad su u istom kontekstu dva elementa u neposrednu susjedstvu međusobno zamjenjiva. Zarezom se odvajaju istoznačnice, a točkom sa zarezom različita značenja višeznačnice. U zagradama se navode podaci o rekciji ili dijelovi višečlanih izraza koji se (u skladu s kontekstom) mogu izostaviti. Velikim su početnim slovima označena imena institucija ili pravnih akata.

Važno je upozoriti i na to da se engleske natuknice i podnatuknice (kolokacije) zbog sintaktičkih ili morfoloških svojstava engleskoga ili kojega od uvrštenih jezika u nekoliko slučajeva međusobno ne podudaraju po vrsti riječi. Iz istoga se razloga engleske natuknice navedene u množinskom liku ne prevode uvijek na isti način na hrvatski jezik, već u obliku primjerenijem hrvatskomu jeziku (npr. damage/s/, return/s/) odnosno kontekstu u kojem se izraz u korpusu javlja ili pak u skladu s oblicima u ostalim dvama jezicima. Zbog sličnih se kontekstualnih ograničenja glagoli ponekad prevode svršenim, a ponekad nesvršenim likom. Drugim riječima, apsolutna dosljednost prema bilo kojem od jezika rječnika nije bila ni moguća ni potrebna. Iste je engleske izraze zbog višeznačnosti i razlika u francuskom ili njemačkom jeziku ponekad bilo nužno prevesti različitim hrvatskim istovrijednicama (npr. rule of law, public health).

Sva su ta kompromisna rješenja te povremeno nužno priklanjanje jednomu od jezika rječnika imala za cilj hrvatskomu čitatelju ponuditi adekvatan hrvatski prijevod. Radi veće jasnoće i isticanja nepotpunoga konceptualnoga podudaranja s terminima koji se rabe za pojmove nacionalnoga prava, za dio su naziva specifičnih za pravni sustav Europske unije upotrijebljeni internacionalizmi. Praksa će pokazati hoće li neke od njih potisnuti primjereniji hrvatski nazivi.

Na kraju se rječnika nalazi hrvatsko, francusko i njemačko kazalo kojim se posredno omogućuje i prevođenje s bilo kojega od tih jezika na ostala tri. U hrvatskom se kazalu navode svi hrvatski nazivi i leksičke sveze u kojima se oni javljaju, tj. sve natuknice i podnatuknice rječnika. Osnovne su natuknice i broj stranice istaknute debelo i mogu se naći prema svim sastavnim elementima, a podnatuknice abecednim redom prema prvoj riječi na odgovarajućem mjestu u kazalu. Francusko kazalo i njemačko kazalo (u skladu s češkim izvornikom) upućuju samo na osnovne natuknice.

Radi što šire dostupnosti korisnicima i što uspješnijega praćenja razvoja terminologije u području prava Europske unije te, posebice, njegova bržega ažuriranja, Četverojezični rječnik prava Europske unije bit će dostupan i na internetu (http://www.hidra.hr).

Predajemo ovaj rječnik javnosti u nadi da će u sadašnjoj fazi hrvatskih priprema za članstvo u Europskoj uniji poslužiti kao pouzdano prevoditeljsko pomagalo te da će sami prevoditelji, pravnici i drugi stručnjaci svojim primjedbama i sugestijama pridonijeti njegovu usavršavanju. U takvu pristupu vidimo i najbolji put prema stvaranju opsežne i usustavljene višejezične terminološke banke podataka potrebne za prevođenje europske pravne dokumentacije i prilagodbe nacionalnoga zakonodavstva.



Maja Bratanić


U Zagrebu, travanj 2003.